Pozivajući se na informacije iz Delegacije Evropske komisije u BiH, "Nezavisne novine" u sutrašnjem broju pišu da je novac dodijeljen za projekte jačanja civilnog društva i lokalne uprave, a da je do 2006. godine potrošeno 13,7 miliona eura.
BiH od 2007. godine ima pravo i na neke pretpristupne fondove, pa je, prema podacima Evropske komisije u BiH, do kraja 2009. godine uloženo 7,8 miliona eura za projekte jačanja lokalne demokratije i dijaloga.
Procjenjuje se da u BiH postoji oko 8.000 nevladinih organizacija /NVO/, a da ih je oko 1.000 aktivno.
Predsjednik Alumni centra za interdisciplinarne postdiplomske studije /ACIPS/ Sanel Huskić ocijenio je da se ne vide rezultati uloženog novca u civilno društvo u BiH, a za takvu situaciju krivi i nevladin sektor, jer se stiče utisak da je funkciju civilnog društva preuzelo nekoliko ljudi.
"Nema pluralizma, a tome je doprinio i nevladin sektor. U BiH ima nekoliko jakih nevladinih organizacija i one već rade svoje projekte", istakao je Huskić i dodao da ACIPS nije dobio novac od Evropske komisije, osim 300 eura mjesečno za informacije koje pružaju studentima Centra za interdisciplinarne postdiplomske studije.

Izvršni direktor Centra civilnih inicijativa /CCI/ Igor Stojanović rekao je da je CCI nakon javljanja na tender Evropske komisije dobio 100.000 eura za realizaciju projekata koje je ponudio.
"Radimo sa nevladinim organizacijama iz BiH na mnogim projektima, a vrijednost se kreće oko 250.000 dolara po svakoj oblasti", naglasio je Stojanović.
Projekt menadžer CCI Adis Arapović tvrdi da međunarodne organizacije izdvajaju manje novca nego vlasti u BiH.
"Prema nekim istraživanjima, iz svih budžeta u BiH godišnje bude izdvojeno od 50 do 150 miliona KM pomoći nevladinim organizacijama. Tu su, uglavnom, sportska društva, boračke organizacije i onda se stiče dojam da ima mnogo NVO, a sve se pretvara u socijalnu priču ili dobar način da vlasti peru novac preko NVO", rekao je Arapović.

"Više sam puta rekao da bih otišao na Bleiburg, ali pod određenim uslovima: da ne bude crnih uniformi i ustaških obilježja, da sam čin ne bude politizovan i da se, prije svega, oda počast nevinima koji su stradali. Konsultacije o sastavu delegacije traju i rado bih da u njoj budu i hrvatski antifašisti i pripadnici nacionalnih manjina, ali još ništa nije dogovoreno", naglasio je Josipović.
On je rekao da bi 20. juna, dva dana uoči obilježavanja Dana antifašističke borbe u Hrvatskoj, posjetio Bleiburg u pratnji delegacije Saveza antifašističkih boraca i antifašista i odao počast žrtvama.
Predsjednik Saveza društava "Josip Broz Tito" Tomislav Badovinac rekao je da ima informaciju da se članovi Predsjedništva Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABA) nisu složili da je odlazak u Bleiburg dobra ideja.
"Mislim da naša delegacija tamo ne treba da ide, ali sam za to da Hrvatska, kao svaka uređena i kulturna država, ima spomenik neznanom junaku, možda na Medvedgradu ili na krematorijumu, kojim bi se odala počast svim nevinim žrtvama i borcima za Hrvatsku. Jednostranim posjetima se samo dižu tenzije i zato sam protiv odlaska u Bleiburg", rekao je Badovinac.
Dok su u posljednjih 20-ak godina ustaški zločini za vrijeme Drugog svjetskog rata na prostorima bivše Jugoslavije, uglavnom u Hrvatskoj i BiH umanjivani, a u ekstremno nacionalističkim krugovima i potpuno negirani, za to vrijeme je Bleiburg postao jedna od centralnih tema u hrvatskim medijima, eksploatisana radi stvaranja nacionalnog mita o patnji hrvatskog naroda sa ciljem homogenizacije Hrvata u procesu stvaranja samostalne hrvatske države.
Zarobljavanje ustaša u selu Bleiburg, na austrijsko-slovenačkoj granici, desilo se tokom maja 1945. godine, nakon poraza nacističke Njemačke i propasti tadašnje takozvane Nezavisne države Hrvatske, čija je vlada odlučila da prebaci svoje oružane snage u Austriju. Pripadnici Jugoslovenske armije ubili su tada pripadnike ili saradnike fašističkih režima. Među nastradalima je najviše bilo Hrvata, pripadnika ustaša i domobrana.
Još uvek je neutvrđen broj hrvatskih vojnika poginulih u nizu borbi protiv partizana u operaciji povlačenja prema slovenačko-austrijskoj granici. Prema nekim izvorima, uniforme poginulih vojnika pokazuju, da je najviše bilo Hrvata, mada je teško pronaći pouzdanu dokumentaciju i fotografije koje bi potvrdile ovakve tvrdnje.
Ne postoje tačni podaci koliko je vojnika ubijeno, uglavnom bez suđenja kao čin osvete za ustaške zločine u NDH tokom rata, a koliko ih je poginulo u borbi.
Prema procjenama nekih istoričar, taj broj iznosi ukupno oko 50.000, od čega je 36.000 Hrvata, oko 10.000 Slovenaca, 5.000 muslimana i 2 .00 četnika. Ta procjena je izvršena 1990. godine.

Forum će razmatrati status programa prekogranične saradnje između zemalja zapadnog Balkana, sa posebnim osvrtom na implementaciju, monitoring i ugovaranje budućih odabranih projekata.

Forum organizuje Regionalni projekat za jačanje institucija za prekograničnu saradnju, a na skupu će učestvovati predstavnici Crne Gore, Srbije, Albanije, BiH, Hrvatske, Makedonije i Kosova, kao i delegacije Evropske unije i Generalnog direktorata za proširenje Unije.

Iz Vlade Crne Gore je najavljeno da će skup otvoriti ministrica za evropske integracije Gordana Đurović.

Kalinić je priznao je da je ubijao metkom, postavljao eksplozive, a neke leševe tranžirao, a zatim ih mljeo u mašinama za meso i spaljivao, piše srbijanski “Press”.
"Počinio sam 20 ubistava u Srbiji, Holandiji, Španiji, jedno i u Hrvatskoj. Ne žalim ni za kim od njih jer su to zaslužili. Bili su budale", rekao je Kalinić hrvatskim policajcima.
Prema pisanju Jutarnjeg lista, okorjeli ubica je vlastima u Zagrebu ponudio saradnju.
"Mene u Srbiji čeka 30 godina... Recite šta nudite i sve ću da vam ispričam", rekao je, navodno, Kalinić.
Hrvatsko tužilaštvo oprezno je u procjenama moguće saradnje s Kalinićem, ali je zainteresovano zato što je priznao jedno ubistvo u Hrvatskoj, po svemu sudeći Cvetka Simića.
Kalinić se ponudio da svjedoči o organizaciji ubistva premijera Zorana Đinđića i da oda imena osoba koje su naručile ubistvo Zorana Vukojevića Vuka, zaštićenog svjedoka na suđenju za to ubistvo. On je priznao i učešće u ubistvu Vukojevića i Zorana Povića iz 2006. godine, oba povezana sa suđenjem atentatorima na Đinđića.

Kako piše “Jutarnji list”, hrvatski istražioci su, nakon dva razgovora s Kalinićem, stekli utisak da je "zemunac" odahnuo nakon što je otkriven.
"Čini se da ga je veći strah od bivših šefova nego od zatvora", tvrdi izvor blizak istrazi.
Kalinić je policiji ispričao i pozadinu sukoba s Milošem Simovićem. U prvom razgovoru nije htio priznati da je razlog sukoba Simovićeva supruga, nego je tvrdio da je pokušaj ubistva vezan za Simovićevog brata Aleksandra. Kasnije je priznao da je Simović na njega pucao iz ljubomore.
"Izašao sam da kupim pančetu, a onda otišao kod Simovića, pa smo odlučili da svratimo po ribu i meso i napravimo roštilj. Iz prodavnice smo otišli po bicikle i krenuli na jezero. Kad smo došli, Simović je bio iza mene oko pola metra, jer da je bio dalje od dva metra sigurno bi me promašio", rekao je Kalinić.
Kako piše “Jutarnji”, Kalinić je policiji ispričao da je nakon nekog vremena Simović ispalio hitac i pogodio ga. Kalinić je ranjen pokušao da izvadi svoj pištolj, ali ga je pogodio još jedan metak. Simović je potom okrenuo bicikl i počeo da bježi. Simović je uhapšen u noći između srijede i četvrtka, nakon ilegalnog prelaska hrvatsko-srpske granice.